Danje svjetlo postupno slabi i na nebu se pojavljuju prve zvijezde. Da bismo ih upoznali, moramo se nauciti snalaziti na nocnom nebu. Vec od davnina grupe sjajnijih zvijezda pridružili su ljudi likovima iz života, bajki ili legendi da bi si olakšali snalaženje medu njima. Takve grupe zvijezda nazvane su zviježdima. Najsjajnije zvijezde dobile su vlastita imena.Pored toga, sjajnije zvijezde pojedinih zviježda oznacavaju se malim slovima grcke abecede koja se po svoja prva dva slova naziva alfabet.
Zviježda i danas koristimo za orijentaciju na nebeskom svodu. Zvijezde koje cine pojedino zviježde povezujemo medusobno zamišljenim linijama da bi si lakše predocili njihovu medusobnu povezanost. Po neki puta produžujemo u mislima spojnicu dviju zvijezda do mjesta gdje se nalazi treca zvijezda ili neki drugi objekt koji želimo naci. Ovaj dio astronomije, pravi nebeski putopis, naziva se astrognozija

Cirkumpolarna zviježda

Naš put po nebeskom svodu zapocet cemo od zviježda u blizini sjevernog nebeskog pola, jer se ona iz naših krajeva uvijek vide nad horizontom. Nazivamo ih cirkumpolarnim zviježdima jer nikad ne zalaze, stalno kružeci oko sjevernog nebeskog pola. Okrenimo se dakle u smjeru sjevera i pogledajmo zvjezdano nebo na toj strani svijeta. Prvo moramo pronaci lik Velikih kola kojeg cini sedam najsjajnijih zvijezda iz zviježda Velikog medvjeda. Kako su to ujedno i najsjajnije zvijezde u ovom dijelu neba, Velika kola lako je pronaci u svako doba godine. U ljetnim mjesecima nalaze se Velika kola otprilike u pravcu sjeverozapada na oko pola puta od horizonta do zenita a ruda im stoji gotovo uspravno prema gore. Lik Velikih kola upotrijebit cemo da pronademo ostala zviježda sjevernog neba. Vjerojatno najpoznatije pravilo astrognozije je ono o pronalaženju Sjevernjace uz pomoc Velikih kola. Naime, produžimo li spojnicu zadnje dvije zvijezde Velikih kola, koje se nazivaju Merak i Dubhe (citaj Dube), za oko pet puta u smjeru od Meraka preko Dubhea, naici cemo na usamljenu sjajnu zvijezdu. Ona se naziva Sjevernjaca (Polara, Polaris) jer se nalazi u neposrednoj blizini sjevernog nebeskog pola. Sjevernjaca je trenutno od stvarnog pola udaljena otprilike za prividni promjer Mjeseca, što je toliko malo da najcešce možemo uzeti da ona pokazuje stvarni smjer sjevera.

Sjevernjaca je najsjajnija zvijezda u zviježdu Malog medvjeda. Nastavimo li još malo u istom smjeru, naici cemo na zviježde Cefeja cije najsjajnije zvijezde tvore lik kucice, koja u ljetnim mjesecima leži postrance, s krovom ciji vrh otprilike pokazuje prema Sjevernjaci. U ovom zviježdu nalazi se poznata promijenjiva zvijezda d (citaj delta) Cefeja, po kojoj se cijela vrsta takvih zvijezda naziva cefeide. Cefeide su zvijezde koje pravilno pulsiraju.Vratimo se još malo Velikim kolima. Srednja zvijezda u rudu kola, nazvana Mizar, višestruka je zvijezda. U njenoj neposrednoj blizini nalazi se zvijezdica Alkor (od arapskog jahac) koju ljudi oštrog oka mogu vidjeti prostim okom. Arapi su je koristili za određivanje oštrine vida za svoje vojnike.Onaj koji je mogao vidjeti dvije zvijezde bio je primljen u vojsku.Sam Mizar i najmanji dalekozor rastavlja na dvije podjednako sjajne zvijezde, tako da je to jedna od najljepših višestrukih zvijezda na nebu.
Nalazimo li se daleko od izvora umjetnog svjetla, te ako je nebo potpuno vedro i bez mjesecine, vidjet cemo i srebrnasti sjaj Kumove slame (Mlijecnog puta) koji tvore bezbrojne slabe zvjezdice naše galaksije. Njezina sredina oznacena je na karti tockicama. Vidimo da u ovom dijelu neba Kumova slama prolazi zviježdima Perzej, Kasiopeja, dira Cefej, i prolazi kroz cijelo zviježde Labuda. U ovom dijelu neba nalaze se i zviježda Zmaj, Žirafa i Ris, ali ih tvore zvijezde tako slabog sjaja da ih je vrlo teško pronaci ako nebo nije zaista tamno i vedro. Stoga ona ovdje nisu opisana.ali također spadaju u cirkumpolarna zviježđa.

Cirkumpolarno nebo u noci 15. srpnja od sumraka do svitanja. Doba noci izraženo je u ljetnom vremenu.
Ostanemo li nakon sumraka dulje vremena pod nocnim nebom (barem jedan sat!), primijetit cemo da zvijezde ne miruju. One se gibaju po nebeskom svodu kao i Sunce danju. Izlaze na istoku, penju se preko nebeskog svoda sve to tocke juga nad kojom dostižu svoju najvecu visinu iznad horizonta, a zatim se opet spuštaju prema zapadu sve dok konacno ne zadu za horizont. Gledamo li zvijezde u blizini nebeskog pola, primijetit cemo da se sve zvijezde okrecu oko Sjevernjace (Slika 2) i to u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Proucimo li malo detaljnije sliku 2. vidjet cemo da se tijekom noci Velika kola lagano spuštaju prema sjevernom horizontu, da bi pred jutro stajala paraleno s njime. Istovremeno su se zviježda na istocnoj strani nebeskog pola (npr. Kasiopeja) znatno uzdignula prema zenitu. Upotrijebite cirkumpolarnu kartu (Slika 1) da na malim slicicama pronadete pojedina zviježda!
Ustrajan promatrac izmjerio bi da jedan okret nebeskog svoda traje 23 sata i 56 minuta, dakle 4 minute manje od suncevog dana. To znaci da se svake veceri zvijezde nadu u istom položaju na nebeskom svodu 4 minute ranije nego prethodnog dana, ili oko 30 minuta ranije nego prethodnog tjedna! Trajanje jednog okreta nebeskog svoda naziva se zvjezdani dan.

U članku su korištene slike i dijelovi teksta iz astronomske početnice dr.Željka Andreića

Privikavanje oka na tamu
Izademo li nocu iz osvijetljenog prostora u tamu, u prvom trenutku ne vidimo ništa. Uskoro se naše oci pocnu privikavati na tamu, pa pocinjemo raspoznavati predmete oko sebe. Gledamo li u tom trenutku nocno nebo, uocit cemo da nakon nekog vremena zapažamo sve više zvijezda slabijeg sjaja.
U trenutku kad sa svijetla izademo u tamu, zjenica oka raširi se gotovo trenutno da bi u oko propustila što više svjetla. Medutim, to je tek pocetak dugotrajnijeg i vrlo složenog procesa koji se naziva privikanje (adaptacija) oka na tamu. Osjetljivost oka se širenjem zjenice poveca desetak puta. No, kad se oko potpuno privikne na tamu, osjetljivost oka povecana je oko milijun puta! Svi znamo da kod slabe rasvjete ne razlikujemo boje. To dolazi otuda da oko u uvjetima slabe rasvjete koristi druge osjetne stanice koje su znatno osjetljivije ali ne razlikuju boje. Kod jake rasvjete, ove stanice su “iskljucene”, one miruju i oko ih ne upotrebljava. Tek kad se rasvjeta smanji toliko da stanice osjetljive na boju više ne vide dobro, aktivira oko svoje osjetljivije stanice da bismo bolje vidjeli. Da nema ovih osjetljivijih stanica, nocu bismo bili potpuno slijepi.
Osjetljivost ovih stanica tijekom boravka u mraku lagano se povecava, i to u pocetku brže, a kasnije sve polaganije. Pocetno privikavanje oka na tamu, u kojem mu se osjetljivost najviše poveca, traje petnaestak minuta do pola sata. Potpuno privikavanje na tamu postiže se tek nakon višesatnog boravka u potpunom mraku. S druge strane, tek kad je na raspolaganju više svjetla, ukljucuje oko osjetne stanice za boju a iskljucuje one za slabu rasvjetu. Ovaj proces znatno je brži od privikavanja oka na tamu, ali i on traje nekoliko minuta. Uz to, nije dobro za oci iz tame naglo ulaziti u jarko osvijetljene prostore. Bolje se polagano privikavati na vecu
kolicinu svjetla kako se ne bi naprezale.
Za sva astronomska promatranja neobicno je važno da oko bude potpuno priviknuto na tamu, te da se to stanje nicim ne kvari. Proces privikavanja na tamu kod razlicitih ljudi odvija se razlicitom brzinom, ali se opcenito smatra da oku treba barem 15 minuta da se koliko-toliko privikne na slabo nocno svjetlo, pri cemu privikavanje pocinje vrlo brzo, a kasnije se sve više usporava. Tijekom privikavanja, oko se ne smije izlagati jakom svjetlu, npr. elektricnom, svjetlu automobilskih farova ili svjetlu baterijske svjetiljke. Ukoliko se mjesto promatranja nalazi u blizini jacih izvora svjetla (ulicne svetiljke i sl.) nije se moguce skloniti sa dohvata rasvjete. U tom slucaju dobro je zasjeniti promatraca i instrument, kako na njih ne bi padalo direktno svjetlo. Ovo se vrlo jednostavno može uciniti bilo kojim prirucnim materijalom, napr. kartonom, platnom i sl. Da bi se prilikom zapisivanja promatranja ili gledanja na karte neba sacuvalo oko od prejakog svjetla, ne smije se u te svrhe koristiti bijelo svjetlo, makar ono poticalo i od slabe baterijske svjetiljke. Astronomi amateri vrlo cesto za ove svrhe koriste prigušene baterijske svjetiljke sa crvenim filterom. Slabo crveno svjetlo ne kvari osjetljivost oka nocu jer osjetne stanice kojima se oko služi u tami nisu osjetljive na njega. Ni kod ovakve rasvjete ne smije se naravno gledati direktno u izvor svjetla!

Isto pravilo vrijedi i nakon promatranja jako sjajnih objekata, npr. Mjeseca ili planeta (posebno Venere) dalekozorom. Nakon ovakvog promatranja oku je takoder potrebno nešto vremena da se ponovno privikne na tamu jer dalekozor sakuplja dovoljno svjetla da pokvari osjetljivost oka.
Izvori svjetla za promatranja
Pošto je najveci broj astronomskih objekata vrlo slabog sjaja, promatramo ih nocu. Da se prilagodba oka na tamu ne bi pokvarila, najbolje je promatrati u potpunom mraku. Medutim, cesto puta je potrebno tijekom promatranja pisati bilješke, crtati skice, služiti se kartama neba i sl., pa se moramo poslužiti nekim izvorom svjetla. Taj izvor treba biti napravljen tako da što manje kvari prilagodbu oka na tamu. U protivnom necemo vidjeti slabe objekte, sitne detalje na planetima, slabe meteore i sl. Najvažnije je da izvor svjetla {\bf NIKAD} ne svijetli direktno u oko promatraca. Njegov sjaj mora biti toliko jak da pri njemu bez naprezanja vidimo raditi ono što je potrebno tijekom promatranja, ali ne jaci. Pored toga on {\bf NE SMIJE} smetati ostalim promatracima oko nas.
Oko prilagodeno na tamu ne razlikuje boje i najmanje je osjetljivo na crveno svjetlo pa vecina amatera koristi izvore svjetla tamnocrvene boje. Najcešce su to obicne baterijske svjetiljke sa ugradenim crvenim filterom. Ovaj filter može biti i komadic crvenog celofana, kakav se cesto koristi za zamatanje poklona, koji omotamo oko svjetiljke ili oko same žaruljice. Takoder je moguce obojiti žaruljicu tamnocrvenom bojom. Posudimo za tu svrhu od mame malo crvenog laka za nokte! Kod toga je jedino važno da upotrebljeni filter propušta samo crveno svjetlo. Jednolikost rasvjete ovakve baterijske svjetiljke može se popraviti umetanjem paus papira ispred ili ispod stakla svjetiljke. Paus papir ce ujedno smanjiti jacinu svjetla. Ako je svjetlo i pored toga prejako, najbolje je u svjetiljku ugraditi žaruljicu koja je predvidena za veci napon, npr. u svjetiljku koja se napaja s baterijama od 3 V žaruljicu za svjetiljku od 4.5 V, a u svjetiljku s baterijom od 4.5 V žaruljicu od 6 ili 7 V. Takva žaruljica dat ce slabije i crvenije svjetlo, a to nam je baš potrebno. Uz to smanjit ce se potrošnja energije baterija, pa ce one dulje trajati, a žaruljica ce mnogo rjede pregarati,Također možemo koristiti i malu stolnu lampicu sa slabom(20w) žaruljom u crvenoj boji.

Ovo je jedno od lako uočljivih zviježđa na našem nebu. Pet najsjajnijih zvijezda poredano je poput krugova na olimpijskoj zastavi,a ako ih povežemo linijama dobijemo lik slova “W”.

Klikom na gornju sliku vidimo kako zviježde izgleda, dok je na donjoj atlas sa ucrtanim objektima za promatranje.

ŠTO PROMATRATI

-dalekozorom - zvjezdano jato M52 u smjeru koji vam pokazuju alfa i beta kasiopeje (vidi gornju sliku)

dalekozorom i teleskopom - možemo potražiti još i skup M103, te skup NGC 457

teleskopom - maglicu NGC 7635, a malo pored M52, NGC 147 i 185