Privikavanje oka na tamu
Izademo li nocu iz osvijetljenog prostora u tamu, u prvom trenutku ne vidimo ništa. Uskoro se naše oci pocnu privikavati na tamu, pa pocinjemo raspoznavati predmete oko sebe. Gledamo li u tom trenutku nocno nebo, uocit cemo da nakon nekog vremena zapažamo sve više zvijezda slabijeg sjaja.
U trenutku kad sa svijetla izademo u tamu, zjenica oka raÅ¡iri se gotovo trenutno da bi u oko propustila Å¡to viÅ¡e svjetla. Medutim, to je tek pocetak dugotrajnijeg i vrlo složenog procesa koji se naziva privikanje (adaptacija) oka na tamu. Osjetljivost oka se Å¡irenjem zjenice poveca desetak puta. No, kad se oko potpuno privikne na tamu, osjetljivost oka povecana je oko milijun puta! Svi znamo da kod slabe rasvjete ne razlikujemo boje. To dolazi otuda da oko u uvjetima slabe rasvjete koristi druge osjetne stanice koje su znatno osjetljivije ali ne razlikuju boje. Kod jake rasvjete, ove stanice su “iskljucene”, one miruju i oko ih ne upotrebljava. Tek kad se rasvjeta smanji toliko da stanice osjetljive na boju viÅ¡e ne vide dobro, aktivira oko svoje osjetljivije stanice da bismo bolje vidjeli. Da nema ovih osjetljivijih stanica, nocu bismo bili potpuno slijepi.
Osjetljivost ovih stanica tijekom boravka u mraku lagano se povecava, i to u pocetku brže, a kasnije sve polaganije. Pocetno privikavanje oka na tamu, u kojem mu se osjetljivost najviše poveca, traje petnaestak minuta do pola sata. Potpuno privikavanje na tamu postiže se tek nakon višesatnog boravka u potpunom mraku. S druge strane, tek kad je na raspolaganju više svjetla, ukljucuje oko osjetne stanice za boju a iskljucuje one za slabu rasvjetu. Ovaj proces znatno je brži od privikavanja oka na tamu, ali i on traje nekoliko minuta. Uz to, nije dobro za oci iz tame naglo ulaziti u jarko osvijetljene prostore. Bolje se polagano privikavati na vecu
kolicinu svjetla kako se ne bi naprezale.
Za sva astronomska promatranja neobicno je važno da oko bude potpuno priviknuto na tamu, te da se to stanje nicim ne kvari. Proces privikavanja na tamu kod razlicitih ljudi odvija se razlicitom brzinom, ali se opcenito smatra da oku treba barem 15 minuta da se koliko-toliko privikne na slabo nocno svjetlo, pri cemu privikavanje pocinje vrlo brzo, a kasnije se sve više usporava. Tijekom privikavanja, oko se ne smije izlagati jakom svjetlu, npr. elektricnom, svjetlu automobilskih farova ili svjetlu baterijske svjetiljke. Ukoliko se mjesto promatranja nalazi u blizini jacih izvora svjetla (ulicne svetiljke i sl.) nije se moguce skloniti sa dohvata rasvjete. U tom slucaju dobro je zasjeniti promatraca i instrument, kako na njih ne bi padalo direktno svjetlo. Ovo se vrlo jednostavno može uciniti bilo kojim prirucnim materijalom, napr. kartonom, platnom i sl. Da bi se prilikom zapisivanja promatranja ili gledanja na karte neba sacuvalo oko od prejakog svjetla, ne smije se u te svrhe koristiti bijelo svjetlo, makar ono poticalo i od slabe baterijske svjetiljke. Astronomi amateri vrlo cesto za ove svrhe koriste prigušene baterijske svjetiljke sa crvenim filterom. Slabo crveno svjetlo ne kvari osjetljivost oka nocu jer osjetne stanice kojima se oko služi u tami nisu osjetljive na njega. Ni kod ovakve rasvjete ne smije se naravno gledati direktno u izvor svjetla!
Isto pravilo vrijedi i nakon promatranja jako sjajnih objekata, npr. Mjeseca ili planeta (posebno Venere) dalekozorom. Nakon ovakvog promatranja oku je takoder potrebno nešto vremena da se ponovno privikne na tamu jer dalekozor sakuplja dovoljno svjetla da pokvari osjetljivost oka.
Izvori svjetla za promatranja
Pošto je najveci broj astronomskih objekata vrlo slabog sjaja, promatramo ih nocu. Da se prilagodba oka na tamu ne bi pokvarila, najbolje je promatrati u potpunom mraku. Medutim, cesto puta je potrebno tijekom promatranja pisati bilješke, crtati skice, služiti se kartama neba i sl., pa se moramo poslužiti nekim izvorom svjetla. Taj izvor treba biti napravljen tako da što manje kvari prilagodbu oka na tamu. U protivnom necemo vidjeti slabe objekte, sitne detalje na planetima, slabe meteore i sl. Najvažnije je da izvor svjetla {\bf NIKAD} ne svijetli direktno u oko promatraca. Njegov sjaj mora biti toliko jak da pri njemu bez naprezanja vidimo raditi ono što je potrebno tijekom promatranja, ali ne jaci. Pored toga on {\bf NE SMIJE} smetati ostalim promatracima oko nas.
Oko prilagodeno na tamu ne razlikuje boje i najmanje je osjetljivo na crveno svjetlo pa vecina amatera koristi izvore svjetla tamnocrvene boje. Najcešce su to obicne baterijske svjetiljke sa ugradenim crvenim filterom. Ovaj filter može biti i komadic crvenog celofana, kakav se cesto koristi za zamatanje poklona, koji omotamo oko svjetiljke ili oko same žaruljice. Takoder je moguce obojiti žaruljicu tamnocrvenom bojom. Posudimo za tu svrhu od mame malo crvenog laka za nokte! Kod toga je jedino važno da upotrebljeni filter propušta samo crveno svjetlo. Jednolikost rasvjete ovakve baterijske svjetiljke može se popraviti umetanjem paus papira ispred ili ispod stakla svjetiljke. Paus papir ce ujedno smanjiti jacinu svjetla. Ako je svjetlo i pored toga prejako, najbolje je u svjetiljku ugraditi žaruljicu koja je predvidena za veci napon, npr. u svjetiljku koja se napaja s baterijama od 3 V žaruljicu za svjetiljku od 4.5 V, a u svjetiljku s baterijom od 4.5 V žaruljicu od 6 ili 7 V. Takva žaruljica dat ce slabije i crvenije svjetlo, a to nam je baš potrebno. Uz to smanjit ce se potrošnja energije baterija, pa ce one dulje trajati, a žaruljica ce mnogo rjede pregarati,Također možemo koristiti i malu stolnu lampicu sa slabom(20w) žaruljom u crvenoj boji.
Leave a Reply